| Abstract | Intencija ovog istraživanja jest analiza i ukazivanje na značenje i doprinos personalizma kao
filozofskog pravca i pokreta na moderno pravno oblikovanje ljudskih prava. Moderno doba
ljudskih prava smatramo razdoblje nakon donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim
pravima.
Personalizam kao filozofski pravac u kojem je središte 'osoba' najizrazitije se oblikovao
između dva svjetska rata u Francuskoj pod velikim utjecajem kršćanstva. To je osobito
vidljivo iz djelovanja Jacquesa Maritaina, najvažnije ličnosti za razmatranje personalističkog
shvaćanja ljudskih prava. Razmatraju se i analiziraju i misli Nikolaja Berdjajeva, Denisa de
Rougemonta, Gabriela Marcela, Emmanuela Mouniera i drugih mislilaca. Premda se u
literaturi i medijima ističe utjecaj liberalnih i neoliberalnih izvora za pravno oblikovanje i
utemeljenje ljudskih prava u radu se pokazuje da je za moderna ljudska prava najveći
doprinos proizašao iz personalističkog poimanja svijeta i čovjeka.
Hipoteze rada su:
- personalisti su izgradili cjelovitu i sustavnu filozofsku antropologiju, pa potom političku
filozofiju;
- na temelju svoje antroplogije i političke filozofije, personalisti razvijaju i svoju vlastitu
filozofiju prava - suvremenu verziju prirodno-pravne koncepcije;
- personalistički koncepti univerzalizma, osobe i ljudskog dostojanstva doprinijeli su
oblikovanju modernih ljudskih prava, integraciji moderne Europe i drugim pozitivnim
kretanjima u XX. stoljeću.
Različiti autori različito su određivali personalizam, ali proizlazi da je to onaj smjer unutar
filozofije dvadesetog stoljeća koji u središte zanimanja stavlja osobu i namjenjuje joj
dvostruku ulogu: a) osoba je apsolutno središte i standard za društvo i sve njegove institucije;
b) osoba je osnova za naviještanje apsolutne univerzalnosti i solidarnosti među svim ljudima.
Povijesni korijeni personalizma sežu sve do antičkog razdoblja, a personalističke teme kasnije
uočavamo u gotovo svim povijesnim razdobljima kod različitih mislilaca i u okviru različitih
filozofija. Na europskom kontinentu personalizam se obično veže uz tri škole: francusku u
Parizu, njemačku u Göttingenu i Freiburgu te poljsku u Lublinu. Personalizam je imao odjek i
u drugim europskim državama. Za ovaj rad najvažniji je tzv. francuski personalizam koji se
snažno razvio tijekom 30-ih godina XX st., a brojni sljedbenici su formirali i različite
personalističke pokrete. Najvažniji mislioci su Jacques Maritain, Alexandar Marc, Denis de iv
Rougemont, Gabriel Marcel i Emmanuel Mounier, na koje su snažno utjecali ruski
emigrantski mislioci, osobito Nikolaj Berdjajev.
Na ovim prostorima recepcija prema nemarksističkim, a osobito katoličkim misliocima i
personalizmu, gotovo do osamostaljenja bila je izrazito negativna: od boljševičkih napada do
svrstavanja u buržoasku propagandnu filozofiju. S propašću socijalizma ne dolazi do nove
kvalitete u recepciji personalizma i personalističkih tema, iako je bilo za očekivati da u
društvu i državi koja mijenja državni i društveno-politički status, pitanja o demokršćanskoj
orijentaciji, europskim integracijama i ljudskim pravima rezultiraju ozbiljnijim raspravama.
Personalistička antropologija duboko je humanistička jer predstavlja manje ili više eksplicitan
protest protiv epohe i društva koje dehumanizira čovjeka. Personalisti smatraju da je ljudska
osoba ontološka i epistemološka polazna točka filozofskog razmišljanja.
Personalisti se nisu zaustavili na formulaciji apstraktnog ideala ljudske osobe, već je prevode
u svoju viziju nacrta za bolje društvo. Personalizam 30-ih bio je ujedinjen u potrazi za
pozivom čovjeka u modernom društvu, ali u suprotnosti s tadašnjim dominantnim
ideologijama: komunizmom, fašizmom i tzv. građanskim kapitalizmom. Glavna
personalistička djela političke filozofije nastala su u 30-im godinama i predstavljaju viziju
personalističke kršćanske demokracije, koja ima i utopijskih elemenata izgrađena na snažnoj
kritici totalitarnih režima, ali i postojeće liberalne demokracije. Nakon političke filozofije
personalisti 40-ih godina prošlog stoljeća izgrađuju i sustavnu filozofiju prava prirodnopravnog smjera nasuprot pravnom pozitivizmu.
Dominacija pravnog pozitivizma u prvoj polovici XX. st. iznijela je na površinu niz slabosti
pravne znanosti. Pozitivistička pravna teorija ograničena na analizu pozitivnog prava i
povijesno istraživanje pravnih sistema nije mogla iznaći zadovoljavajući odgovor. Trebalo je,
što je očito, pravu naći nešto natpozitivno i nadpovijesno kao osnovni princip. To nije bilo
moguće kroz pravni pozitivizam te se stoga i događa svojevrsni come-back prirodno-pravnih
koncepcija.
U poglavlju o personalističkoj filozofiji prava nakon povijesnog prikaza prirodno-pravnih
koncepcija, detaljnije se razrađuje misao Nikolaja Berdjajeva koji nagovještava
personalističku filozofiju prava. Iako nije razvio sustavniju filozofiju prava, kritički je
ukazivao na tadašnje shvaćanje prava. J. Maritain se filozofijom prava počinje baviti
početkom 40-ih kada dolazi u SAD. Maritain iznosi viziju temeljnih pravnih odnosa novog
demokratskog društva nasuprot građanskom individualističkom društvu te totalitarnim
kolektivističkim društvima zalažući se za personalističko, komunitarno i pluralističko društvo,
nadahnuto temeljnim kršćanskim vrednotama slobode, ljubavi i bratstva. U okviru bavljenja
filozofijom prava Maritain prvi u filozofskom svijetu počinje razvijati i koncept 'ljudskih v
prava'. Personalistička podrška, ali i dopuna Maritainove filozofije prava dolazi od mnogih
filozofa i intelektualaca, a osobito treba istaknuti njemačkog pravnika i profesora u egzilu
Heinricha Rommena i Georgesa Gurvitcha, francuskog sociologa i pravnika, podrijetlom iz
Rusije.
Koncept tzv. modernih 'ljudskih prava' smještamo u četvrto desetljeće XX. st. i vežemo
njegov institucionalni nastanak uz Ujedinjene narode, odnosno uz Povelju Ujedinjenih naroda
i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. Pokazuje se da je najznačajniji
profilirani mislilac u obrani koncepta ljudskih prava te da je Univerzalna deklaracija
inspirirana filozofskim pogledima J. Maritaina. Analizira se i ističe da je deklaracija odraz
tradicije prirodnog prava i personalističkog humanizma. To je vidljivo iz aktivnosti
personalista u zagovaranju te sudjelovanju u pripremi i izradi Univerzalne deklaracije. Pored
toga, analiza teksta deklaracije, 'univerzalizam' deklaracije, sadržaj deklaracije, usporedba
personalističkih prava i prava koja su navedena u deklaraciji, jezik i pojmovi u deklaraciji
('osoba' i 'ljudsko dostojanstvo') upućuju nesumnjivo da je Univerzalna deklaracija izraz
personalističke prirodno-pravne koncepcije.
Nakon Drugog svjetskog rata personalistički i kršćanski mislioci bili su ključni teoretičari i
dizajneri zapadnoeuropskog poretka poslije 1945. Njihov doprinos i utjecaj sagledavamo kroz
europske integracije u vidu zagovaranja federalizma te kroz demokršćansku političku opciju.
Analizira se i personalistički utjecaj na europske akte o ljudskim pravima, prije svega na
Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te uspostavu Europskog suda za
ljudska prava (European Court of Human Rights) u Strasbourgu.
Međunarodni akti na svjetskoj i europskoj razini nesporno ukazuju na veliki utjecaj
personalizma pri oblikovanju ljudskih prava, a refleksija tih stavova se odrazila i u većini
nacionalnih ustavnopravnih zakonodavstava, što se također analizira u radu. |
| Abstract (english) | The intent of this research is to analyze and point to the significance and contribution of
personalism as a philosophical direction and movement to modern legal creating of human
rights. The modern age of human rights is considered a period after the adoption of the
Universal Declaration of Human Rights.
Personalism as a philosophical direction in which the center of 'person' is most intensely
formed between the two world wars in France under the great influence of Christianity. This
is particularly evident from the work of Jacques Maritain, the most important personality to
consider the personalistic understanding of human rights. The thoughts and the thoughts of
Nikolai Berdyaev, Denis de Rougemont, Gabriel Marcel, Emmanuel Mounier and other
thinkers are also considered and analyzed. Although the literature and the media point out the
influence of liberal and neoliberal sources for legal formulation and the founding of human
rights in the paper, it shows that for modern human rights the greatest contribution came from
the personalistic perception of the world and man.
The hypothesis of work is:
- personalists have built a complete and systematic philosophical anthropology, and then
political philosophy;
- based on their anthroplogy and political philosophy, personalities develop their own
philosophy of law - a contemporary version of the natural law legal concept;
- the personalistics concepts of universalism, person and human dignity have contributed to
the creating of modern human rights, the integration of modern Europe and other positive
developments in the 20th century.
Different authors have differently defined personalism, but it turns out that this is the direction
within the twentieth century philosophy that places the person in the center of interest and
places it in a double role: a) the person is the absolute center and standard for society and all
his institutions; b) a person is the basis for proclaiming absolute universality and solidarity
among all people.
Historical roots of personalism go back to the ancient times, and personalistic themes are later
noted in almost all historical periods in different thinkers and within different philosophies.
On the European continent, personalism is commonly associated with three schools: France in
Paris, Germany in Göttingen and Freiburg and Poland in Lublin. Personalism had an echo in
other European countries. For this work, the most important is the so-called. French
personalism that developed strongly during the 30s of the twentieth century, and many vii
followers formed a variety of personalistic movements. The most important thinkers were
Jacques Maritain, Alexandar Marc, Denis de Rougemont, Gabriel Marcel and Emmanuel
Mounier, influenced by Russian emigrant thinkers, especially Nikolai Berdyaev.
In these areas, the reception of non-Marxist, especially Catholic thinkers and personality,
almost to the independence was extremely negative: from the Bolshevik attacks to the
classification in bourgeois propaganda philosophy. With the collapse of socialism, there is no
new quality in the reception of personalism and personalistic themes, although it was to be
expected that in society and in the state that changes state and socio-political status, questions
about democratic orientation, European integration and human rights result in more serious
discussions.
Perosnalistic anthropology is deeply humanistic because it represents more or less explicit
protests against the epoch and society that dehumanises man. Personalists believe that the
human person is an ontological and epistemological starting point for philosophical thinking.
Personalities did not stop at formulating the abstract idea of a human person, but translate into
their vision of a draft for a better society. The personality of the 30s was united in the search
for a man in modern society, but contrary to the dominant ideologies at the time: communism,
fascism and the so-called. civil (burgois) capitalism.
The main personalistic works of political philosophy have emerged in the 1930s and represent
the vision of personalistic Christian democracy, which has utopian elements built on the
strong critique of totalitarian regimes, as well as the existing liberal democracies. After the
political philosophy, the personalists of the 40s of the last century built a systematic
philosophy of the natural law direction in the face of legal positivism. The dominance of legal
positivism in the first half of the 20th century put on the surface a series of weaknesses in
legal science. Positive legal theory limited to the analysis of positive law and the historical
study of legal systems could not find a satisfactory answer. It is, of course, necessary to find
something supernatural and superstitious as the basic principle. This was not possible
through legal positivism, and therefore there is a kind of come-back of natural-legal concepts.
In the chapter on the personalist philosophy of law after a historical review of natural law
concepts, the thought of Nikolai Berdyaev is elaborated in more detail, suggesting the
personalist philosophy of law. Though he did not develop a more systematic philosophy of
rights, he critically pointed to the current understanding of J. Maritain's right as a philosophy
of law began to engage in the early 40s when he came to the United States. Maritain presents
a vision of the fundamental legal relations of a new democratic society versus a civilized
(burgois) individualistic society and totalitarian collectivist societies, devoting themselves to a
personalistic, communitarian and pluralistic society inspired by the fundamental Christian viii
values of freedom, love and brotherhood. Within the philosophy of Maritain law, the first in
the philosophical world is the developer and the concept of 'human rights'. Personal support
and the addition of Maritain's philosophy of law comes from many philosophers and
intellectuals, and particularly the German lawyer and professor in exile Heinrich Rommen and
Georges Gurvitch, French sociologist and lawyer, originating in Russia.
The concept of so-called. modern 'human rights' in the fourth decade of the 20th century and
we associate its institutionalization with the United Nations, namely the United Nations
Charter and the Universal Declaration of Human Rights of 1948. It is shown that the most
prominent thinker in defending the concept of human rights and is the Universal Declaration
inspired by the philosophical views of J. Maritain. It is also analyzed that the declaration
reflects the tradition of natural law and personalistic humanism. This is evident from
personalist advocacy activities and participation in the preparation and drafting of the
Universal Declaration. In addition, the analysis of the text of the declaration, the
'universalism' of the declarations, the content of the declaration, the comparison of the
personalistic rights and rights stated in the declaration, the language and the notions in the
declaration ('person' and 'human dignity') undoubtedly indicate that the Universal Declaration
is an expression of personalistic natural law concepts.
After the Second World War, personalist and Christian thinkers were key theoreticians and
designers of the Western European rule after 1945. Their contribution and influence are seen
through European integration in the form of advocacy of federalism and through the
Christian-democratic political option. It also analyzes the personal impact on European
human rights law, in particular the Convention on the Protection of Human Rights and
Fundamental Freedoms, and the establishment of the European Court of Human Rights in
Strasbourg.
International acts at the global and European level undoubtedly point to the great influence of
personality in shaping human rights, and the reflection of these attitudes has also been
reflected in most national constitutional law legislation, which is also analyzed in the paper. |
