Abstract | Sartre se priklanja samoizvjesnosti kartezijanskog »cogita«. Bitak-za-sebe kao sloboda stoji u jednom bezrazložnom odnosu prema bitku-o-sebi. Napušten, bačen, i osuđen, čovjek u svojoj apsolutnoj i bez temeljnoj slobodi, dolazi do odgovornosti, u kojoj, birajući sebe, bira čitavo čovječanstvo. Pod udarom tjeskobe, čovjek se gradi stalnim akcijama, te ostvaruje smislenost egzistencije stalnim samoizborom, samopotvrđivanjem, projektom. Na kraju, čovjek kao »individualni praxis«, dijalektičkim kretanjem, od uvjetovane danosti, uzdiže se do shvatljive djelatnosti, dok se egzistencijalizam, kao metoda, apsorbira u totalizirajućem kretanju, u kojem ostaje sačuvan. Cilj rada je objasniti čovjeka u ranoj fazi, ontologiji kao beskorisnu strast, srednjoj fazi, humanističkom egzistencijalizmu kao projekt, te u kasnijoj fazi, neomarksizmu kao »individualni praxis« u misli Jean-Paul Sartrea. |