| Abstract | Igra je sastavni dio ljudske prirode i jedna od temeljnih čovjekovih vlastitosti. Ona je
čovjekova aktivnost usmjerena razonodi, rekreaciji, opuštanju i zabavi. Odgojno je sredstvo,
ali i sredstvo obrazovanja i razvijanja stvaralačkih sposobnosti. Bezinteresna je stvarnost jer
po sebi nije usmjerena nikakvom profitu. Iako je igra djelatnost vezana uz zabavu, smijeh i
razonodu, ipak biva podvrgnuta određenom sustavu pravila koja pak uvjetuju poraz ili
pobjedu, odnosno dobitak ili gubitak, što dovodi do zaključka kako je igra smislena funkcija
koja ima svoj značaj jer se uvijek u samoj biti igre odražava jedan element nestvarnoga. Kako
god definirali igru, složit ćemo se da je ona prisutna u ljudskoj prirodi kao izdvojeni svijet sa
svojim pravilima koja ju određuju. Važan značaj igre kao sastavnice kulture prepoznao je
nizozemski povjesničar umjetnosti Johan Huizinga, rođen 1872. u Groningenu. Po njegovom
mišljenju, igra ima veoma važan značaj i kao sastavnica kulture jer ima vrlo signifikativne
implikacije za cjelokupno razumijevanje čovjeka. Ona u sebi sadrži spekulativnost, etniku,
etiku, estetičnost, inteligenciju, volju, akciju, a istodobno nadilazi puko spoznavanje i
djelovanje. Tema ovog rada bit će teorija igre prema Johanu Huizingi. Njegovo djelo Homo
ludens odličan je priručnik za proučavanje elemenata igre u zapadnoj, orijentalnoj,
primitivnoj, drevnoj i modernoj kulturi, a uz to je i jedno od Huizinginih najzanimljivijih djela
koje govori o različitim vrstama igre i načina igranja. Kroz promatranje i analiziranje igračkih
svojstava kroz pojedina umjetnička razdoblja, kroz ulogu igre u jezicima, kroz društvene
ljudske djelatnosti, kroz današnju kulturu dolazimo do uvjerenja ali i zaključka da se kultura
temelji u plemenitoj igri te da se ne može osloboditi tog igračkog sadržaja ako želi razviti
svoje najviše kvalitete. |
