Kritika ukusa u filozofiji Immanuela Kanta

diplomski rad

• Autor: Marko Galetić
• Mentor: Daniel Miščin (mentor)
• Član povjerenstva: Ivan Šestak (predsjednik povjerenstva)
• Član povjerenstva: Daniel Miščin (član povjerenstva)
• Član povjerenstva: Anto Gavrić (član povjerenstva)
• Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Sveučilište u Zagrebu; Fakultet filozofije i religijskih znanosti; Zagreb
• Datum i država obrane: 2018-09-28, Hrvatska
• Znanstveno / umjetničko područje, polje i grana: HUMANISTIČKE ZNANOSTI; Filozofija

Sažetak

U ovome radu nastojat ću ukazati na temeljne stavove i namjere estetskog pothvata Immanuela Kanta (1724-1804) kroz prikaz njegove Kritike moći suđenja (1790). Kanta valja smjestiti u povijest estetike i objasniti problematike uvedene Kantovim estetskim tezama. Kritika moći suđenja nastala je iz kontinuiteta ekspliciranja nove filozofske pozicije, te predstavlja krunu čitave strukture Kantovog filozofiranja - estetiku. Kant pokušava razgraničiti ono estetsko od sličnih kvaliteta i pojmova koji su se često u povijesti teorija o lijepom s njime pogrešno zamjenjivali. On ustvari nudi kritiku umjesto teorije. Baveći se kritikom ukusa, otkrio je novu vrstu principa a priori u osjećaju ugode i neugode na kojemu se temelji ukus, te mu je to otkriće omogućilo sigurnost da bez proturječja zasnuje svoj čitav filozofski posao. Kanta i ne zanima u prvom redu problem lijepog po sebi, već pitanje suda o lijepom. Estetski sud je aprioran, tj. općevaljan i nužan; ne izvire ni iz razuma ni isključivo iz osjetilnog opažaja, već iz uzajamne igre mašte i razuma u samom subjektu. Kant u djelu analizira reflektirajuću moć suđenja koja ne poznaje objekte već ih prosuđuje po njihovoj svrhovitosti – dano je posebno za koje bi opće tek valjalo iznaći. Zbog toga, ukus u osnovi ima posla samo sa suđenjem refleksivne vrste koja povezuje teoretski um s praktičnim. Kod formalne svrhovitosti, ugoda nastaje jer se predmet slaže s ljudskim spoznajnim moćima; ona priprema estetski užitak. Užitak u lijepom je potpuno drugačiji od svih ugoda i zadovoljstava koji su predmet bilo osjetilne potrebe bilo pak umnog htijenja. Premda je osjećaj ljepote sasvim subjektivan, on je kod svih ljudi po naravi jednak. Dakle, u čistom je sudu ukusa prisutan zahtjev za specifičnom subjektivnom općenitošću. Prema tome Kant navodi četiri osobine čistog suda ukusa tj. posebnosti lijepog koje su izgrađene prema četirima kategorijama sudova: kvaliteti, kvantiteti, relaciji i modalitetu. Sažimajući sve četiri definicije u jednu: za Kanta je lijepo ono što se bez interesa nužno svima bez pojma sviđa svojom svrhovitom formom. Kategorijom svrhovitosti u prirodi i ljudskom osjećaju Kant je nastojao prevladati podvojenost teoretskog i praktičnog uma.

• Ključne riječi: Kant; Kritika moći suđenja; kritika ukusa; estetika; lijepo; moć suđenja; estetski sud; čisti sud ukusa
• Jezik: hrvatski
• URN:NBN: urn:nbn:hr:260:551092
• Studijski program: Naziv: Filozofija; Vrsta studija: sveučilišni; Stupanj studija: diplomski; Akademski / stručni naziv: magistar/magistra filozofije (mag. phil.)
• Vrsta resursa: Tekst
• Način izrade datoteke: Izvorno digitalna
• Prava pristupa: Zatvoreni pristup
• Datum i vrijeme pohrane: 2021-03-02 07:41:17